|
|
| srpanj, 2009 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
By: .. lilbutevil ..
Blog priča, mislimda je zanimljivije maštati nego i u snovima stajati čvrsto na zemlji jer svu gorčinu i ljutnju mogu izbaciti preko ove priče. Moja pitanja, moje poglede na svijet. Zovem se Agata i za 9 dana ulazim u svijet tinejdžerstva i buntovništva.
Jedna priča s jakom originalnom tematikom
Nadnaravnooo
Jedna velika nesreća u sreći
Jako vjerno opisano:)))
Osjećala sam se mirno. Nisam se tjedan dana vratila u onu kuću. Živim kod Laure. Moje tete. Na drugom kraju grada. Imam svoju sobu jer joj je sin umro pred 2 godine. Teško joj je, ali uspijeva. Ima dobar posao, kolege koji je vole i smatraju ju obitelji. Ja to nikad nisam osjećala od svojih roditelja. Ili brata. Osjećala sam prezir, maltretiranje, samoću. Osjećaj kao i svaki drugi. Osjećala sam se otuđeno zaboravljeno dok sam prolazila kraj njih osjećaj je bio ništavan. Moja soba je bila muška soba. Jedan ormar, blijedo plavi zidovi sa slikama polugolih žena. Vraćala sam se iz trgovine i vidjela onog momka, istog momka sa divnim smiješkom. Osmjehivao se. Hodao je cestom samouvjereno. Pokraj jedne ljepotice. Slične njemu. Srce mi je stalo. Ne, on je moj. U ovih tjedan dana on je u mom umu radio pomutnju. On je taj čiji me osmijeh premda je u mislima ostavljao bez daha, ali odjednom mi se dah počeo skraćivati. Padala sam ne to ne može biti istina. Moj. Moj. Jedina riječ koja mi je u mozgu tutnjala. Moj. Samo moj.
-„Hej, baš sam svojoj divnoj sestrici pričao o onom događaju s lampom nisam trebao“-čula sam glas anđela kako stvara melodiju mojim ušima. Obraćao mi se. Nije me zaboravio. Usporilo mi se disanje.To je on. I stvarno priča sa mnom. Šok. Nevjerica. Poricanje. Tek onda mi se vratilo samopouzdanje. Nije me zaboravio. Sjeća me se. Nezaboravna sam. Htjela sam biti blaža prema njemu.
-„ Pa nisam očekivala vidjeti ovo lijepo lice baš sada. Uljepšao si mi da, ubojico.“-rekla sam se podsmijehom.
-„Iz tvojih usta riječi ubojico zvuče tako čisto i nevino“-rekao je omamljen koliko i ja. Nismo se obazirali na njegovu sestru. Osmijesi na njenom licu su bili slatki i ugodni, ali ne toliko arogantni i svjesni kao ubojičini. Tada sam shvatila ne znam mu ni ime.
-„ Nije li malo čudno da se šećem i odjednom te vidim, ali ti ne znam ime. Ne bi li bilo malo čudno da te oslovim na ubojico?“
-„ Imaš pravo. Ti meni svoje, pa ja tebi svoje. Može?“
-„Znači ko mala djeca u vrtiću. Ja sam Nae Breezeann. Roditelji su mi bili hipiji.“-bili su hipiji ne više sada su dva hladnokrvna stvora koja ne znaju ni ime svoje kćeri koje su joj oni podarili.
-„ Ja sam Milo. Roditelji mi nisu bili hipiji samo su bili malo maštovitiji.“- i počeo se smijati mom imenu. Na glas. Od srca. Divan zvonki smijeh. Odzvanjao je ulicom i mojim ušima. Bio je apsolutno savršen, ali trenutak nije bio. Sestra ga je povukla za rukav i šapnula mu nešto izrazito brzo. Nadnaravno, osjetljivo.
-„Ako smo se sreli jedanput slučajnost, ako smo se sreli dvaput sudbina, ako se sretnemo treći put Bog ima plan s nama“- rekao je pjesnički, i ponosno.
-„ Bravo, pa ti znaš biti i poeta. Dobro si rekao. Bog ima plan.“-rekla sam s pomisli neće on otići od mene ja moram od njega. Okrenula sam se lagano i digla ruku u znak pozdrava.
-„budite pozdravljeni.“ Rekla sam s ironijom u glasu.
-„ Bez brige, Nae Breezeann pozdravljeni smo.“- rekao je s grohotom i prekinuo moju uspomenu na njega jer se stvorila nova. Njega izgovarajući moje ime.
Vraćala sam se kući. Prolazila sam ispod treperave svjetiljke. Čula sam pucanje stakla i lomljavu o pod. Kada sam se okrenula staklo koje je pred jedan časak bilo štitilo žarulju je ležalo na podu. Pogledala sam niz ulicu i vidjela dva momka kako stoje zaprepaštena lica.
-„Hej, kreteni, skoro ste me ovdje ubili. Koji je vaš problem. Ne bi vam psihijatrija loše došla.“- čula sam svoju dernjavu.
-„Gle“-dotrčavao mi je viši.-„isprike ljepotice, stvarno kako se mogu ispričati za svoju nepažljivost.“ Bio je jako zgodan. Imao je bakreno plavu neurednu poludugu kosu. Plavo zelene oči su me odmjeravale i pržile po cijelom tijelu. Zadovoljan smiješak mu se širio na licu. Zarazan je taj smiješak pomislila sam. Nosio je usku bijelu majicu i preko nje je imao otkopčanu kožnu jaknu. Isprane pripijene traperice su mu savršeno pristajale, ali taj smiješak… Odlučila sam ostati gruba.
-„To što si mi dao dva-tri komplimenta ne znači da je u redu što si me pokušao ubiti.“-rekla sam oštro.
-„Što će biti sada? Bio sam zločest, dobit ću po guzi?“-pitao je sa smiješkom.
-„Naravno da ne. Od mene ćeš dobiti po guzici kada zaslužiš“-nastavila sam zločesto.
-„A joj, znaš da te tvoje uvrede bole. Ja te volim!“-rekao je sarkastično.
Digla sam obrve u znaku nevjerice. Okrenula se na peti i krenula laganim korakom prema svojoj kući. Osjetila sam njegov pogled na leđima. Divio mi se. Sigurno je pomislio kako me mogla odbiti kada sam savršen. Nemam mane ja sam sve što cura može poželjeti. Zašto se okrenula. Nešto nije u redu s njom. Nisam htjela razočarati momka. Okrenula sam se i poklonila mu jedan smiješak. Ostao je još zadivljeniji. Siguran je da ga želim. Čula sam korake iza sebe i taj neodoljivi smijeh, ali tu su bila dva trka jedan bliži i jedan dalji. Čula sam glas koji bi prepoznala bilo gdje:
-„Što ti misliš da ću ja pustiti priliku da ode? Znam da me želiš kao vatra goriš uvijek kad sam tu.“-imitirao je riječi E.N.I-ca. Nasmijala sam mu se.
-„Misliš da sam ja tako zagrijana za tebe. Ego ti je velik, a obraz ti je mali.“nasmijala sam se svojoj šali.
Gledao je sa čuđenjem. Ne može me pobijediti. Želi me, ja nju želim.
-„Možeš se hvaliti, ako imaš s čim“-rekla sam mu kao nastavnica u školi. Još mi je falio prst. Otišla sam s nakanom da mu se ne nasmiješim, ali to je nemoguće pobijediti takvog zavodnika je teško. Jedva odoljeti. Nakon našeg ni najmanje neugodnog susreta ostao je onaj osjećaj topline. Njegov smiješak je takvo osvježenje. Imati se čemu nadati kada se vraćam u onu kuću punu prezira. Tako savršena izvana, tako problematična iznutra. Vratiti se u taj hlad. Jer na kraju dana nemaš nigdje za otići. Dok sam se uspinjala stubama i dok su moje pete klopotale o bučne stube sjetila sam se tog samozadovoljnog smiješka i sjetila se svoje kuće kojoj se nisam htjela vratiti. Spustila sam se niz stube i nastavila trčati u mrak. Prošla sam kraj one razbijene svjetiljke i osjetila lomljavu pod mojim nogama. Protrčala sam kroz park u kojem su sjedili pijani tinejdžeri. Dobacivali su mi nešto tipa hej mala prava zabava je ovdje, ali nisam slušala samo sam htjela što dalje od svog doma. Kuće. Nikada to nije bio dom. Svaki put kada sam ušla u njega osjećala sam se strano, nepoželjno.
